Osnovna škola "Podolice" Koprivnica

Mjesec studeni je za osme razrede u pravom smislu riječi bio mjesec Vukovara. Najprije su se pripremali za obilježavanje Dana sjećanja 18.studenoga, a zatim i za terensku nastavu u sklopu nacionalnog projekta „Posjet osmih razreda Vukovaru“ koji je realiziran 29. i 30. 11.2023. 

Ta su dva dana naši osmaši proveli u Vukovaru u pratnji svojih razrednika Miroslava Kaniseka i Sandre Sabolić te učiteljica povijesti i geografije Biljane Vargek Kantar i Jasminke Fanuko-Polančec.

Cilj ove terenske nastave je učenje o vrijednostima Domovinskog rata i značaja Bitke za Vukovar u obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti suvremene Republike Hrvatske.

Tijekom dvodnevnog posjeta uči se o demokratskim promjenama koje su dovele do stvaranja suverene i samostalne Republike Hrvatske, o velikosrpskoj agresiji i obrani u nametnutome ratu.

Posjećuju se memorijalna mjesta sjećanja u gradu i okolici gdje se u izvornoj stvarnosti uči o ključnim osobama i događajima koji su se tamo dogodili ratne 1991. godine. Učeći o ratnim stradanjima naglasak se stavlja i na vrijednosti mira i tolerancije, opraštanja, ali ne i zaborava.

VIŠE FOTOGRAFIJA POGLEDAJTE OVDJE

Ovogodišnji posjet Vukovaru u svom je putopisu opisala Marta Kiš, učenica 8.b razreda. Putopis u cijelosti možete pročitati u nastavku.

U iščekivanju smo bili već duže vrijeme, bližila nam se terenska nastava u Vukovar. U školi smo već odavno učili o Domovinskom ratu i konkretno o Vukovaru na satima Povijesti, a sada je bilo vrijeme da to, o čemu smo slušali, vidimo uživo. Iako sam rano legla, kao i prije svakog izleta, nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što ću vidjeti.

Prva stvar koju sam ujutro čula bila je budilica i sat na kojem je pisalo 4:00. Bila sam umorna, ali to sve nije bilo bitno kada je u pitanju izlet. Još sam zadnje stvari stavila u ruksak i otišla prema školi gdje nas je već čekao autobus. Sjeli smo u autobus i smjestili se na svojim sjedalima. Nemam baš nešto za reći o samome putu, jer sam većinu prespavala. Nikome nije stalo do druženja i zabave u 6 ujutro. Došli smo tako do velike zgrade s puno katova. Bio je to Hostel Dubrovnik, gdje ćemo sljedećih 2 dana provesti puno vremena. Smjestili smo se u dvorani na zadnjem katu zgrade i slušali smo predavanje o općenitoj povijesti Vukovara, Republike Hrvatske i o Domovinskom ratu. Čuli smo otprilike sve kao i na satu Povijesti, ali sam ipak pozorno slušala jer sam znala da ću sutradan sudjelovati na kvizu znanja, a ne želim osramotiti školu i sebe. No, kasnije ćete čuti kako je to prošlo… Kada je predavanje bilo gotovo, otišli smo razgledati Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, gdje smo vidjeli različita oklopna vozila i slušali o raznim vrstama mina koje se i dalje mogu naći u Hrvatskoj. Zatim smo otišli na ručak u restoran Istra pored MCDR Vukovar. Sljedeće u planu bilo je posjetiti muzeje u gradu Vukovaru, tj. Muzej vučedolske kulture i Gradski muzej Vukovar u Dvorcu Eltz. U Muzeju vučedolske kulture slušali smo voditeljicu koja je govorila o svim otkrićima koja su nađena na prostoru današnjeg Vukovara, a koja su izumili ili napravili ljudi koji su tamo živjeli prije čak 5000 godina. Sljedeće smo otišli u Gradski muzej Vukovar u dvorcu Eltz. Tamo mi je bilo predivno, bilo je toliko starih slika i općenito je lijepo uređeno, a voditeljica je znala jako puno o povijesti grada Vukovara. Najviše su mi se u muzeju svidjele slike koje prikazuju grad Vukovar zato što su bile predivno naslikane. Kada je sunce počelo polako silaziti, posjetili smo vodotoranj. Do vrha smo se penjali stepenicama i nisam nikako smjela pogledati dolje jer bih se preplašila. Pogled s vrha bio je predivan, zalazak sunca, pogled na Dunav i ostatak grada… Vodotoranj je tijekom rata bio jedna od glavnih meta agresora zato što se na njemu uvijek vijorila hrvatska zastava koja se mogla vidjeti iz bilo kojeg dijela grada. Ta zastava je svaki dan bila uništena i granatirana, ali zato su svaki dan Hrvati postavljali novu. Nakon obilaska tih mjesta imali smo slobodno vrijeme u centru grada da ga malo istražimo i da se međusobno družimo.  Nakon što smo došli iz grada natrag u hostel, nismo otišle na večeru u restoran Istra jer smo htjele više vremena za spremanje za diskoteku. Prije nego što smo ušli u sam disko, nisam znala što da očekujem, no na kraju smo se svi zabavili. Kada smo se vratili u Hostel, još smo se malo družili po sobama i spremili se za spavanje. Sljedeći dan nakon doručka, spakirali smo stvari, odnijeli ih u autobus i krenuli prema memorijalnim lokacijama. Prva koju smo posjetili bila je crkva svetog Jakova i Filipa. U pastoralnom centru pogledali smo film koji je bio sastavljen od snimaka koji su snimljeni za vrijeme rata i bili su jako tužni za gledati. Zatim smo išli razgledati baš crkvu svetog Jakova i Filipa. U toj crkvi su prije Domovinskog rata bile relikvije svetog Bone, sveca grada Vukovara, ali su za vrijeme rata spaljene i uništene. Jedna zanimljivost je da je ta crkva treća po dužini u Republici Hrvatskoj. Na putu prema Trpinjskoj cesti i spomeniku Blagi Zadri vidjeli smo razrušenu tvornicu Borovo. Tvornica Borovo bavila se proizvodnjom cipela kao što su „zenge“ i „borosane“, a u tvornici je bilo zaposleno čak 22 000 radnika, koji su živjeli u Borovom naselju. Danas u tvornici Borovo radi samo 700 radnika. Na Trpinjskoj cesti, koja se također zove groblje tenkova, nalazi se bista Blage Zadre i spomen-dom hrvatskim braniteljima. Trpinjska cesta se naziva grobljem tenkova zato što je tamo uništeno mnogo tenkova JNA prije nego što su imali priliku ući bliže centru Vukovara. Blago Zadro bio je zapovjednik obrane Borova Naselja, a prije rata radio je u Borovu. Pored biste smo zapalili lampaš i pomolili se. Sljedeća memorijalna lokacija koju smo posjetili bila je Nacionalna memorijalna bolnica "Dr. Juraj Njavro", koja me najviše potresla od svih lokacija koje smo posjetili. Unutar bolnice nalaze se modeli ljudi koji prikazuju kako je to zapravo izgledalo za vrijeme rata. Na jednom zidu pisala je lenta vremena koja me, kako sam čitala sve podatke, sve više i više rastužila. Naime, 19. listopada 1991. u bolnicu je donesena mrtva šestomjesečna beba, ubijena granatom ispaljenom s položaja JNA. Kada sam to pročitala, bila  sam jako potresena, a i šetnja bolnicom bila je, blago rečeno, strašna i jeziva. Sljedeća memorijalna lokacija bilo Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata. Tamo smo zapalili lampaš i pomolili se. Na memorijalnom groblju nalazi se 938 bijelih križeva koji su tamo postavljeni za one žrtve koje se smatraju nestalima. Jedan od najvećih zločina počinjenih u vrijeme Domovinskog rata, po mom mišljenu, dogodilo se na Ovčari, a to nam je bila sljedeća memorijalna lokacija. 20.11 1991., dva dana nakon pada Vukovara, ranjeni i bolesni ljudi, koji su se nalazili u bolnici, po noći su bili smješteni u autobuse i vojnici (od strane agresora) su im rekli da ih odvode u bolnice koje se nalaze na slobodnim dijelovima Hrvatske. No, ono što nisu znali je da njih dvjestotinjak odvode na njihovo zadnje putovanje. Odvezli su ih 3 kilometara južno od bolnice na farmu Ovčaru gdje je već bila iskopana jama. U toj jami su agresori ubili 200 ljudi. Najmlađa žrtva koja je tamo ubijena je Ivor Kačić koji je tada imao 16 godina, a najstarija žrtva imala je 74 godine.

Na Ovčari je čak ubijena i jedna trudnica koju nisu ubili tako da su je upucali u potiljak, nego u trbuh. Jedini razlog zašto znamo za tu masovnu grobnicu je zahvaljujući Zdenku Novaku, koji je uspio iskočiti van iz autobusa i 3 dana je hodao sve dok nije bio pronađen i odveden u logor u Srbiji. Kada je izašao iz logora, pomogao je pronaći točno mjesto gdje su ti ljudi odvedeni. Jedan autobus ljudi nikad nije pronađen, a jedan od putnika na tom autobusu bio je Jean-Michel Nicolier. Danas je na prostoru Ovčare posađen jedan grmić za svaku žrtvu i postavljeno je spomen-obilježje. Tamo smo također zapalili lampaš i pomolili se. Sljedeće gdje smo išli, bila je Škola mira i kviz znanja. Prvo smo čuli predavanje o miru i što je to mir. Zaključili smo da bi se u svijetu trebao nastojati održati mir i da se takve strahote koje su se dogodile za vrijeme Domovinskog rata više nikada ne ponove. Poslije predavanja slijedio je kviz znanja. Našu Osnovnu školu „Podolice“ predstavljali smo moj prijatelj iz razreda i ja, a natjecali smo se protiv 3 škole. Nismo baš imali sreće, ali nam je bilo jako zabavno i nitko nije bio nezadovoljan rezultatom.

To nam je bila zadnja isplanirana aktivnost. Ostatak dana proveli smo u autobusu, na putu domovima. Bili smo puni dojmova, razgovarali smo o svemu što smo vidjeli i čuli. Drago mi je da sam imala priliku čuti i vidjeti što se sve događalo za vrijeme Domovinskog rata i svi bismo trebali raditi na tome da ne zaboravimo žrtve i sve koji su sudjelovali u obrani Hrvatske.

Mjesec studeni je za osme razrede u pravom smislu riječi bio mjesec Vukovara. Najprije su se pripremali za obilježavanje Dana sjećanja 18.studenoga, a zatim i za terensku nastavu u sklopu nacionalnog projekta „Posjet osmih razreda Vukovaru“ koji je realiziran 29. i 30. 11.2023. 

Ta su dva dana naši osmaši proveli u Vukovaru u pratnji svojih razrednika Miroslava Kaniseka i Sandre Sabolić te učiteljica povijesti i geografije Biljane Vargek Kantar i Jasminke Fanuko-Polančec.

Cilj ove terenske nastave je učenje o vrijednostima Domovinskog rata i značaja Bitke za Vukovar u obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti suvremene Republike Hrvatske.

Tijekom dvodnevnog posjeta uči se o demokratskim promjenama koje su dovele do stvaranja suverene i samostalne Republike Hrvatske, o velikosrpskoj agresiji i obrani u nametnutome ratu.

Posjećuju se memorijalna mjesta sjećanja u gradu i okolici gdje se u izvornoj stvarnosti uči o ključnim osobama i događajima koji su se tamo dogodili ratne 1991. godine. Učeći o ratnim stradanjima naglasak se stavlja i na vrijednosti mira i tolerancije, opraštanja, ali ne i zaborava.

VIŠE FOTOGRAFIJA POGLEDAJTE OVDJE

Ovogodišnji posjet Vukovaru u svom je putopisu opisala Marta Kiš, učenica 8.b razreda. Putopis u cijelosti možete pročitati u nastavku.

U iščekivanju smo bili već duže vrijeme, bližila nam se terenska nastava u Vukovar. U školi smo već odavno učili o Domovinskom ratu i konkretno o Vukovaru na satima Povijesti, a sada je bilo vrijeme da to, o čemu smo slušali, vidimo uživo. Iako sam rano legla, kao i prije svakog izleta, nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što ću vidjeti.

Prva stvar koju sam ujutro čula bila je budilica i sat na kojem je pisalo 4:00. Bila sam umorna, ali to sve nije bilo bitno kada je u pitanju izlet. Još sam zadnje stvari stavila u ruksak i otišla prema školi gdje nas je već čekao autobus. Sjeli smo u autobus i smjestili se na svojim sjedalima. Nemam baš nešto za reći o samome putu, jer sam većinu prespavala. Nikome nije stalo do druženja i zabave u 6 ujutro. Došli smo tako do velike zgrade s puno katova. Bio je to Hostel Dubrovnik, gdje ćemo sljedećih 2 dana provesti puno vremena. Smjestili smo se u dvorani na zadnjem katu zgrade i slušali smo predavanje o općenitoj povijesti Vukovara, Republike Hrvatske i o Domovinskom ratu. Čuli smo otprilike sve kao i na satu Povijesti, ali sam ipak pozorno slušala jer sam znala da ću sutradan sudjelovati na kvizu znanja, a ne želim osramotiti školu i sebe. No, kasnije ćete čuti kako je to prošlo… Kada je predavanje bilo gotovo, otišli smo razgledati Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, gdje smo vidjeli različita oklopna vozila i slušali o raznim vrstama mina koje se i dalje mogu naći u Hrvatskoj. Zatim smo otišli na ručak u restoran Istra pored MCDR Vukovar. Sljedeće u planu bilo je posjetiti muzeje u gradu Vukovaru, tj. Muzej vučedolske kulture i Gradski muzej Vukovar u Dvorcu Eltz. U Muzeju vučedolske kulture slušali smo voditeljicu koja je govorila o svim otkrićima koja su nađena na prostoru današnjeg Vukovara, a koja su izumili ili napravili ljudi koji su tamo živjeli prije čak 5000 godina. Sljedeće smo otišli u Gradski muzej Vukovar u dvorcu Eltz. Tamo mi je bilo predivno, bilo je toliko starih slika i općenito je lijepo uređeno, a voditeljica je znala jako puno o povijesti grada Vukovara. Najviše su mi se u muzeju svidjele slike koje prikazuju grad Vukovar zato što su bile predivno naslikane. Kada je sunce počelo polako silaziti, posjetili smo vodotoranj. Do vrha smo se penjali stepenicama i nisam nikako smjela pogledati dolje jer bih se preplašila. Pogled s vrha bio je predivan, zalazak sunca, pogled na Dunav i ostatak grada… Vodotoranj je tijekom rata bio jedna od glavnih meta agresora zato što se na njemu uvijek vijorila hrvatska zastava koja se mogla vidjeti iz bilo kojeg dijela grada. Ta zastava je svaki dan bila uništena i granatirana, ali zato su svaki dan Hrvati postavljali novu. Nakon obilaska tih mjesta imali smo slobodno vrijeme u centru grada da ga malo istražimo i da se međusobno družimo.  Nakon što smo došli iz grada natrag u hostel, nismo otišle na večeru u restoran Istra jer smo htjele više vremena za spremanje za diskoteku. Prije nego što smo ušli u sam disko, nisam znala što da očekujem, no na kraju smo se svi zabavili. Kada smo se vratili u Hostel, još smo se malo družili po sobama i spremili se za spavanje. Sljedeći dan nakon doručka, spakirali smo stvari, odnijeli ih u autobus i krenuli prema memorijalnim lokacijama. Prva koju smo posjetili bila je crkva svetog Jakova i Filipa. U pastoralnom centru pogledali smo film koji je bio sastavljen od snimaka koji su snimljeni za vrijeme rata i bili su jako tužni za gledati. Zatim smo išli razgledati baš crkvu svetog Jakova i Filipa. U toj crkvi su prije Domovinskog rata bile relikvije svetog Bone, sveca grada Vukovara, ali su za vrijeme rata spaljene i uništene. Jedna zanimljivost je da je ta crkva treća po dužini u Republici Hrvatskoj. Na putu prema Trpinjskoj cesti i spomeniku Blagi Zadri vidjeli smo razrušenu tvornicu Borovo. Tvornica Borovo bavila se proizvodnjom cipela kao što su „zenge“ i „borosane“, a u tvornici je bilo zaposleno čak 22 000 radnika, koji su živjeli u Borovom naselju. Danas u tvornici Borovo radi samo 700 radnika. Na Trpinjskoj cesti, koja se također zove groblje tenkova, nalazi se bista Blage Zadre i spomen-dom hrvatskim braniteljima. Trpinjska cesta se naziva grobljem tenkova zato što je tamo uništeno mnogo tenkova JNA prije nego što su imali priliku ući bliže centru Vukovara. Blago Zadro bio je zapovjednik obrane Borova Naselja, a prije rata radio je u Borovu. Pored biste smo zapalili lampaš i pomolili se. Sljedeća memorijalna lokacija koju smo posjetili bila je Nacionalna memorijalna bolnica "Dr. Juraj Njavro", koja me najviše potresla od svih lokacija koje smo posjetili. Unutar bolnice nalaze se modeli ljudi koji prikazuju kako je to zapravo izgledalo za vrijeme rata. Na jednom zidu pisala je lenta vremena koja me, kako sam čitala sve podatke, sve više i više rastužila. Naime, 19. listopada 1991. u bolnicu je donesena mrtva šestomjesečna beba, ubijena granatom ispaljenom s položaja JNA. Kada sam to pročitala, bila  sam jako potresena, a i šetnja bolnicom bila je, blago rečeno, strašna i jeziva. Sljedeća memorijalna lokacija bilo Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata. Tamo smo zapalili lampaš i pomolili se. Na memorijalnom groblju nalazi se 938 bijelih križeva koji su tamo postavljeni za one žrtve koje se smatraju nestalima. Jedan od najvećih zločina počinjenih u vrijeme Domovinskog rata, po mom mišljenu, dogodilo se na Ovčari, a to nam je bila sljedeća memorijalna lokacija. 20.11 1991., dva dana nakon pada Vukovara, ranjeni i bolesni ljudi, koji su se nalazili u bolnici, po noći su bili smješteni u autobuse i vojnici (od strane agresora) su im rekli da ih odvode u bolnice koje se nalaze na slobodnim dijelovima Hrvatske. No, ono što nisu znali je da njih dvjestotinjak odvode na njihovo zadnje putovanje. Odvezli su ih 3 kilometara južno od bolnice na farmu Ovčaru gdje je već bila iskopana jama. U toj jami su agresori ubili 200 ljudi. Najmlađa žrtva koja je tamo ubijena je Ivor Kačić koji je tada imao 16 godina, a najstarija žrtva imala je 74 godine.

Na Ovčari je čak ubijena i jedna trudnica koju nisu ubili tako da su je upucali u potiljak, nego u trbuh. Jedini razlog zašto znamo za tu masovnu grobnicu je zahvaljujući Zdenku Novaku, koji je uspio iskočiti van iz autobusa i 3 dana je hodao sve dok nije bio pronađen i odveden u logor u Srbiji. Kada je izašao iz logora, pomogao je pronaći točno mjesto gdje su ti ljudi odvedeni. Jedan autobus ljudi nikad nije pronađen, a jedan od putnika na tom autobusu bio je Jean-Michel Nicolier. Danas je na prostoru Ovčare posađen jedan grmić za svaku žrtvu i postavljeno je spomen-obilježje. Tamo smo također zapalili lampaš i pomolili se. Sljedeće gdje smo išli, bila je Škola mira i kviz znanja. Prvo smo čuli predavanje o miru i što je to mir. Zaključili smo da bi se u svijetu trebao nastojati održati mir i da se takve strahote koje su se dogodile za vrijeme Domovinskog rata više nikada ne ponove. Poslije predavanja slijedio je kviz znanja. Našu Osnovnu školu „Podolice“ predstavljali smo moj prijatelj iz razreda i ja, a natjecali smo se protiv 3 škole. Nismo baš imali sreće, ali nam je bilo jako zabavno i nitko nije bio nezadovoljan rezultatom.

To nam je bila zadnja isplanirana aktivnost. Ostatak dana proveli smo u autobusu, na putu domovima. Bili smo puni dojmova, razgovarali smo o svemu što smo vidjeli i čuli. Drago mi je da sam imala priliku čuti i vidjeti što se sve događalo za vrijeme Domovinskog rata i svi bismo trebali raditi na tome da ne zaboravimo žrtve i sve koji su sudjelovali u obrani Hrvatske.