I dok je javnost podijeljena oko uporabe umjetne inteligencije u školi, učenici OŠ „Podolice“ sa svojim mentorima ne žele bježati od onoga što je očito napredak. Kao što je za bilo koji tehnološki napredak potrebno vremena za prihvaćanje, tako je i umjetnu inteligenciju potrebno shvatiti i o njoj učiti.
U sklopu CARNET-ovog projekta „BrAIn“ (Primjena digitalnih tehnologija temeljenih na umjetnoj inteligenciji u obrazovanju) učenici petih razreda istražuju uporabu, ali i mane umjetne inteligencije. Nakon gledanja edukativnog videa o umjetnoj inteligenciji, učenici petih razreda uočili su da nije samo ChatGPT ili bilo koji drugi veliki jezični model ono što pomaže. Naučili su što se događa kada ChatGPT ne zna odgovor na pitanje, kako halucinira i zašto ga nije uvijek dobro pitati da nam pomogne. No, ipak umjetna inteligencija može pomoći učenicima u raznim područjima. Mi smo se odlučili za razvijanje komunikacijskih vještina.
Kao razrednici petih razreda zamijetili smo da sve više naših učenika ima strah od javnog nastupa. Ne samo da im je teško biti voditelj konferanse za posebne dane koje škola obilježava, već ne vole ni usmeno odgovarati u razredu. Komunikacija se svodi na pisanje, više nego na govorenje. Strah od usmenog odgovaranja dovodi do toga da učenici i ono što su znali, jednostavno za vrijeme ispitivanja zaborave.
Eksperimentalno smo počeli raditi s učenicima na B1 aktivnostima: Govorništvo, Školski radio i Školska televizija. U svim tim aktivnostima poželjno je vježbati javni nastup. Da bi učenicima bilo zanimljivo, u to su se, naravno, uplele i suvremene, moderne tehnologije. Ono što imaju kod kuće, učenicima nije zabavno. Prije svega nekoliko godina nije bila česta pojava imati kameru za snimanje videa ili uređaj za snimanje zvuka kod kuće pa su učenici rado dolazili na filmsku ili radijsku grupu. Danas u svakom kućanstvu postoji nekoliko uređaja koji omogućuju snimanje. Iz tog razloga nema motivacije za dolazak na izvannastavne aktivnosti kako bi se radilo s kamerom. No, većinom učenici (za sada) još nemaju VR naočale i kameru za snimanje videa kamerom 360˚, pa ih je i to potaknulo na pridruživanje izvannastavnoj aktivnosti.
Učiti staru retoričku vještinu, koja kao glavni alat koristi isključivo glas i tijelo, u doba digitalizacije nije lako. Zato smo spojili na prvi pogled nespojivo – učenje govorništva s virtualnom realnošću.
Biti edukator nečega što je potpuno novo, u najmanju je ruku izazovno. Zato je poželjno naučiti nešto od pouzdanog učitelja.
U potrazi za VR trenericom sudbina nas je odvela prvo do Nizozemske. Naravno, samo online putem. Napravili smo plan, uključili učenike i naša zajednička edukacije je uspješno započela. Dana Maria Faneker je prva VR trenerica u Nizozemskoj. Njena organizacija „Captain VR“ ima cilj ohrabriti ljude da mogu vježbati i učiti u sigurnom, zabavnom i interaktivnom okruženju kako bi postali kapetani vlastitog života, a ne robovi svojih strahova i dosegnuli svoj najbolji potencijal.
Uz pomoć aplikacije Translator, u realnom vremenu prevodili smo engleski na hrvatski jezik kako bi razumijevanje bilo lakše. Jezik nije bio problem ni kada smo trebali napisati scenarij i poslati ga trenerici na kontrolu. I tu smo imali pomoć umjetne inteligencije, pomagao nam je Google prevoditelj.
Vrijednim radom, uz malu pomoć umjetne inteligencije, došli smo do nove godine. Naša se trenerica iz Nizozemske poslovno preselila u Belize, što nije trebao biti problem jer ionako radimo online, no muke nam je zadala vremenska razlika. U naše radno vrijeme, njoj je bila noć pa smo se snalazili na razne načine. No, uspjeli smo snimiti vlastiti video prema nekoliko scenarija koji će pomoći u vježbanju govorništva. Iako smo uz pomoć AI alata Speech Trainer vježbali govorenje u virtualnim prostorima u kojima su avatari raznih profila ljudi u ulozi publike, najkorisniji su nam bili naši videouratci u prostoru škole s poznatim ljudima kao glumcima.
Zabavno je bilo snimati video gdje statisti glume publiku, pogotovo „zločestu“ publiku koja je poslužila kao vježba za horor scenarij govorniku. U cijeli proces snimanja povremeno su se uključili i ostali učenici i djelatnici škole.
Vježbati govorenje upotrebljavajući VR naočale daje posebnu dimenziju rada na retorici. Govornik je u potpunosti uronjen u virtualni svijet, no neverbalnim znakovima pokazuje koje situacije mu izazivaju nelagodu.
Tek smo na početku, govornička budućnost je pred nama. Vrijeme će pokazati kako su virtualna realnost i umjetna inteligencija pomogle u oblikovanju dobrih govornika. Ne želimo staviti ružičaste naočale i svijet gledati kroz njih, ali želimo staviti VR naočale kako bismo u sigurnom okruženju usavršavali govorničke vještine svojih učenika.
Tekst i fotografije: Saša Špoljarić i Martina Trešćec Godek
